Suvremena kiparska produkcija – glasno i bez pardona

Jedan od monumentalnijih radova izloženih na XV. trijenalu hrvatskog kiparstva su Šaptaji (2025) Antonije Balić. Obojene tkanine namočene voskom namijenjene su za, kako sama umjetnica govori: „brisanje nečiste savjesti ili tuge, zaklanjanje od pogleda, otresanje teških misli, zaustavljanje boli ili primjerice prigušivanje jecaja ili šaptaja“. Ako je kiparstvo ikad šaptalo, na XV. trijenalu je odlučilo govoriti punim plućima i bez pardona – i to baš u godini kada Trijenale privremeno izlazi iz Gliptoteke HAZU te se zbog poslijepotresne obnove iznimno seli u Muzej suvremene umjetnosti.

Iz postava izložbe

Kustoski tim Trijenala čine Filip Turković-Krnjak i Tihana Boban iz Gliptoteke HAZU te Jasmina Fučkan iz suorganizatorskog MSU-a, dok je autor likovnog postava Antun Sevšek. Ocjenjivački sud u sastavu Zlatan Vrkljan, Nika Radić, Loren Živković Kuljiš, Martina Munivrana i Tihana Boban od 247 prijavljenih autora odabrao je njih 73 koji svojim radovima čine vrlo glasan presjek produkcijskog strujanja suvremenog hrvatskog kiparstva u posljednje tri godine – od pomaka u mediju do novih tematskih uporišta.

Na XV. trijenalu hrvatskog kiparstva humor, groteska, satira, ironija, žalost, neizvjesnost i bezizlazna vrtnja poput kakvih gusto raspoređenih tematskih izohipsi ocrtavaju strmu stvarnost na koju je nemoguće reagirati tiše. Kada se toj tematici, odnosno nazivniku koji je stvoren prirodno, jer Trijenale nije imao preferencije niti zadanu temu, pridoda prevladavanje instalacija i ready-made radova, produkt je izložba koja djeluje kao razvojni laboratorij ogorčenoga genija inovatora koji ima smisao za humor. Velik broj radova propitkuje granice skulpture, kako izvedbeno tako i tematski, dok neki čak parodiraju medij kiparstva. I doista, neki radovi kao da pokušavaju iskočiti iz vlastita materijala.

Komentar na medij kiparstva

Dakako, širenje pojma kiparstva nije novost, i u trogodišnjem ritmu izlaganja već je odavno jasno vidljiva njegova uzlazna putanja. No, ove godine instalacije te multimedijalni i interaktivni pristupi nose većinu postava, a tzv. metaskulptura toliko je izražena da nam se, kad i naiđemo na nešto „klasičniju“ poput brončane skulpture apstraktnog oblika JB-23-III (2023) Jasne Bogdanović, mramornog Bijelog oblika (2025) Krešimira Roda ili poliesterskog Zvrka (2024) Nevena Bilića, naglo prekida ritam izložbe. U tom je okruženju gotovo nadrealno vidjeti i, inače sjajnu, hiperrealističnu skulpturu Odlazak (2024) Karla Klena.

Iako većina radova propitkuje granice skulpture kroz samu izvedbu, neki autori to rade tematski. Marija Josipović u radu Posude obnove (2025) istražuje skulpturu kao alat promjene i brige za budućnost. Zatim su Đorđe Jandrić radom Kodikamo Hrpa SC (2025) i Matija Čop u svom In the meantime (2023) pokušali materijalizirati zvuk – Jandrić preko QR koda izvedenog u drvu, dok je Čopova instalacija temeljena na valovima neizgovorenih riječi, tišini i zastojima između dviju rečenica u raspravi. Nasuprot tišini, Matija Plavčić u multimedijskoj instalaciji Zar je bitno? (2025) proizvodi pravu kakofoniju odgovora drugih umjetnika na pitanja koja im postavlja, a kojima se propituje zakonodavni okvir financiranja javnih potreba u kulturi.

Komentar na kulturu

Osim Plavčića, o hrvatskim galerijskim i muzejskim institucijama, položaju radnika u kulturi i samih umjetnika imalo je što za reći još podosta autora. Poslijepotresna obnova zagrebačkih muzeja tema je rada Bez naziva (Arhiv Gliptoteka) (2025) Viktora Popovića u kojem crvenim trakama (aludirajući, vjerujem, na tzv. crvene naljepnice) veže muzejske postamente i fotografije iz čuvaonice Gliptoteke HAZU te ih, u tom vezanom privremenom stanju, izlaže u MSU-u umjesto u njihovoj neupotrebljivoj matičnoj zgradi. Tanja Vujasinović skulpturom Revitalizacija (2025) dimenzija 9 × 9 × 9 cm (u postavu, nažalost, jedva uočljivom, ali izuzetno efektnom) daje otvoreni komentar na stanje u izložbenim institucijama koje, ne bi li opstale, balansiraju između najmova prostora korporacijama za svakojake proslave i potrebe da ostanu društveno relevantne. Autorica je iskoristila Kožarićevu misao „Malo duha, malo materije“ zato što je Kožarić bez njezina znanja prisvojio jedan njezin rad, pa ona, kako govori u legendi, poseže za njegovim pristupom i prisvaja njegov rad. Svojevrstan hommage Galeriji SC odao je Predrag Pavić hiperrealističnim modelom Isječak galerije SC, ured Baronice K. (2024), djelom iz ciklusa u nastajanju Radovi za osoblje muzeja i galerija. Jelena Bogdanić pak ready-made naziva Vending Machine (2025) koristi kako bi na prodaju stavila 3D figurice kiparskih studija te tom instalacijom „postavlja pitanja o vrijednosti umjetnosti, institucionalnom kontekstu i preživljavanju mladih umjetnika u pasivnome i vizualno zasićenome društvu.“ Nažalost, od nekoliko posjetitelja čula sam usputne komentare da je dvadeset eura, koliko su najskuplje figurice koštale, previše.

Vjerujem da je nešto bolje kod posjetitelja prošla dosjetka Kristijana Popovića, odnosno njegov zanimljiv Post-postament (2025), ironična instalacija u drvu u kojoj je klasični white-cubeovski postament pretvorio u kantu za smeće u koju se smeće ubacuje bijelim galerijskim rukavicama. Popović smatra da jednom kada umjetnički objekt konačno dosegne taj, gotovo sveti, muzejski postament, on postaje beskoristan – kroz tu perspektivu propituje institucionalno djelovanje i očuvanje umjetnosti. Zanimljivo je što još nekoliko radova s ovogodišnjeg Trijenala koristi klasični izložbeni postament kao jednakovrijednog, aktivnog sudionika instalacija. Primjerice, Leonardo Losciale u skupu različitih objekata nazvanih Between – Entelechia Naturae (2024), koji zajedno istražuju odnos između „potencijalnosti i napuštanja u kontekstu umjetničke produkcije“, a aktiviraju se tek kada ih gledatelj uključi svojim prisustvom, koristi i jedan postament. Najradikalniji zahvat postamentom donosi već spomenuta Plavčićeva instalacija Zar je bitno? u kojoj iza zatvorenih, robusnih vrata Ministarstva kulture, napravljenih od stiropora, stoji niz praznih postamenata ograđenih barijernim konopom.

Komentar na društvo

Za razliku od neutralnih postamenata, Margareta Lekić skupinu skulptura ujedinjenih nazivom Postamenti moći (2023) smješta na šarenu bačvu, cijev, kantu i stiropor. Na te, u ovom kontekstu rekli bismo, kvazipostamente postavlja groteskne pretile, ćelave muškarce koje je obojila u kričave boje kako bi ogolila moć i prikazala njezinu banalnost. Kako i sama umjetnica govori – radom se približava rubu smiješnoga. Plesanje po rubu tužnoga i smiješnoga, ali i dobrano zaranjanje u potonje na ovogodišnjem Trijenalu nije rijetko, jer humor, ironija i cinizam očito postaju sve stabilnijim jezikom suvremene kiparske scene, ali i jednim od načina za nošenje sa stvarnošću. Lana Stojičević u radu The Emperor’s Dreamhouse (2024) uspoređuje Dioklecijanovu palaču i njezino današnje stanje s logikom i estetikom Barbie Dreamhouse kućice za lutke, kako bi progovorila o pretvaranju povijesne baštine u turističku nekretninu. Zavirite li iza tog oprostorenog kolaža, vidjet ćete da kulisu drže vreće s pijeskom na čijoj je tkanini otisnut uzorak mramora. Sjajan je to detalj koji cijelu tematiku dovodi do još većeg osjećaja apsurda!

U radu Pink blink (2025) Paulina Jazvić apsurd pretvara u gomilanje. Ružičaste kutije zatrpavaju prostor poput kakva vizualnog taloga svakodnevice, no sama gesta njihova omatanja postaje meditativnim načinom preoblikovanja negative u nešto podnošljivo. Daniel Kovač izvanrednim Dezerterom #102 (2025) oslikava nešto drugačiju perspektivu dijela današnjeg društva na isti pritisak – dezertiranje. Kovačevim riječima: „Dezerterstvo tako postaje metafora pobune protiv stvarnosti koja iscrpljuje i otuđuje“.

Trijenale će pratiti promocija kataloga, stručna vodstva, paneli te dodjela nagrada – od Velike nagrade Trijenala i tri jednakovrijedne nagrade koje dodjeljuje Gliptoteka, zatim priznanja AICA-e do nagrade Goranske kiparske radionice Lokve, nagrade Ljevaonice Ujević te posebne nagrade izborom djece. Riječ je o još jednom uspješnom Trijenalu, pa nam pogled nužno još jedan put pada na sam postav. U izložbi bez zadane teme okupila se iznenađujuće kompaktna skupina radova koji, svaki na svoj način, reagiraju na slične teme. Izohipse umjetničkih vapaja, humora, gorčine i satire pojavljuju se gušće nego ikad – a čim su gušće, jasno je da je riječ o kudikamo strmijem području.